Danas su me u popodnevnim satima zaustavile dvije djevojke, buduće brucošice ispred Pravnog fakulteta i priupitale: „Oprostite, ali možete li nam objasniti kako doći do željezničkog kolodvora?“.
Na trenutak sam zastala i „šokirala“ se pitanjem jer me podsjetilo na moj prvi samostalan dolazak u Zagreb vlakom…Naime, kako sam odrasla u malenom mjestu i pohađala srednju školu u Ivanić- Gradu kao i ostale van nastavne aktivnosti, u Zagreb bi nečesto odlazila, i to samo s roditeljima ili prijateljima. Završetkom srednje škole došlo je vrijeme i za fakultet i mojim susretom sa Zagrebom. Jedan na jedan, sreli smo se on i ja…i što sad?
Tako sam ja došla prvi put sama s vlakom u Zagreb, prije cca 12 godina kako bi se upisala više ni manje nego također na pravo. Prvo kad sam sišla s vlaka, došla sam ispred željezničkog kolodvora i uputila pogled prema Tomislavcu i Zrinjevcu sva u čudu. Kao da prvi put vidim Zagreb, kako da prvi put stojim tamo…Pogledavala sam tako prema njima neko vrijeme, no Tomislavac i Zrinjevac nisi bili raspoloženi za razgovor…
To je bilo još doba staromodnih mobitela i bonova pa baš nešto nisam u tom trenutku imala kuna na računu. Iako me sestra uputila detaljno gdje moram ići, u tom trenu sve sam zaboravila. Relacija Glavni željeznički kolodvor – Pravni fakultet činila se nemogućom misijom.
Nisam imala izbora pa sam jedva skupila snage i zaustavila starijeg gospodina te priupitala kako doći do Pravnog fakulteta. Dao mi je zaista detaljne upute, i ja sam krenula….no pazite sad, ja sam toliko bila uzbuđena i toliko me Zagreb pogledavao da sam još usputno najmanje dvoje ljudi zaustavila na cesti i pitala idem li u dobrom smjeru…i da stigla sam na lokaciju…ali zamislite… 12 godina kasnije, buduće studentice prava, mene zaustavljaju i priupitaju istu stvar, samo ovaj put hodamo u drugom smjeru…
Naravno, ja sam im objasnila najdetaljnije što sam mogla, čak su pitale gdje je Zrinjevac…Sve u čudu, baš kao ja prvog dana, jako su mi se zahvalile i otišle u smjeru željezničkog kolodvora. Nadam se da su sretno i stigle.
Zašto je ovo važno?
Znam točno kako su se te djevojke osjećale, isto kao i ja prije 12 godina. “Ajme, ova cura ili ovaj gospodin sigurno misli kako sam glupa i nesposobna!”
Ne, to nije točno, zapravo bila sam jako pametna i one su danas bile jako pametne.
Tada, kada sam samostalno počela dolaziti u Zagreb, mogla sam samo sanjati kako ću završiti fakultet u Zagrebu, kako ću izlaziti na tolika mjesta, upoznati toliko novih ljudi, da ću živjeti u Zagrebu i da ću raditi u Zagrebu…Eh dragi moji, danas imam sve to i ponosna sam na sebe zbog toga…I ponekad trebamo svi pogledati unatrag. Nažalost, zaboravimo da smo nekad nešto željeli, zaboravimo da smo već puno toga ostvarili, zaboravimo koliko vrijedimo…Za mene je formiranje i stvaranje svega što danas imam upravo započela tada, u trenutku kad sam pitala za ispravan smjer…
Danas mi je Zagreb najdraži grad, znam svaki njegov kutak, živim godinama u njemu, imam prijatelje, izlazim na razna događanja, radim u njemu, stvaram u njemu, sretna sam tu…
A možda sve počinje danas i za te dvije djevojke koje su također pitale za ispravan smjer…
Nemojte se bojati i vi pitati, to nije sramota, već hrabrost! 😉
Stoga, pitajte već danas za svoj smjer! 🙂
Suzana Jovanović
Recent Comments